U pedagogiji ranog djetinjstva postoji pojam „trećeg odgajatelja“ pod kojim podrazumijevamo prostorno i materijalno okruženje u vrtiću. Samim time što ga po važnosti izjednačujemo sa ljudskim čimbenikom, možemo uvidjeti kolika je važnost prostora i materijala kojima djecu okružujemo. Drugim riječima, važno je na koji ćemo način koncipirati prostor u kojem djeca uče kao i materijale koje im nudimo u samom procesu učenja. Upravo iz ovog razloga vam želim približiti što i kako možemo učiniti za dječje učenje i razvoj i u kućnom okruženju.
Priroda dječjeg učenja
Poznata je činjenica da djeca uče čineći odnosno da uče kroz igru manipulirajući različitim predmetima i aktivno sudjelujući u vlastitom procesu učenja, surađujući pritom sa vršnjacima i odraslima. Igra je najvažnija djetetova aktivnost koja im je urođena i stoga je iznimno važna u djetetovu životu.
Kao svojevrsni alat u igri tu su različite igračke, u pedagogiji ih nazivamo materijalima, koje imaju više ili manje određenu funkciju i namjenu. U vrtiću se djeci nude različiti materijali pa tako imamo i gotovih igračaka, no većinu njih čine upravo oni koji su izrađeni od strane odgajatelja ili su to pak neoblikovani materijali čija je namjena široka koliko je široka i dječja mašta.
O samom izboru igračaka u kućnom okruženju i načinu na koji ih nudite djeci u najmlađoj dobi ovisi upravo o vama roditeljima. Kod djece najranije dobi igračke biraju roditelji, no s vremenom djeca pokazuju određene interese i igračke postaju sve personaliziranije. Tada, iz želje da zadovoljimo dječje potrebe, često se dogodi da roditelji, ali i bliža i šira okolina djece počnu kupovati veliki broj igračaka (potrebnih i nepotrebnih) koje se gomilaju i s vremenom zauzimaju sve veći prostor u dječjoj sobi, a nerijetko i u cijelom životnom prostoru vaše obitelji. Ono što se tada vrlo često događa jest da se dijete u velikoj količini igračaka i poticaja „gubi“, a sama igra traje kratko i nije kvalitetna. Koliko ste puta ponovili rečenicu : „Imaš toliko igračaka, a sa ničime se ne igraš?“
Kako bi tome doskočili, podijeliti ću sa vama neke alate i trikove koji bi mogli doprinijeti rješavanju ovog problema.
Uzmemo li u obzir prirodu dječjeg učenja, okolina u kojoj dijete boravi mora biti strukturirana što nam kazuje kako je dobro, kada govorimo o igračkama, voditi se idejom da je manje zapravo više. I nama je odraslima u pravilu teško funkcionirati u neredu pa se osjećamo bespomoćno i frustrirano jer se ne možemo usredotočiti ili pak ne znamo odakle uopće krenuti. Isto se događa i sa djetetom koje je suočeno sa velikom količinom igračaka.
Igračke
Prije no što sa vama podijelim prijedlog na koji način strukturirati prostor i igračke koje dijete koristi, želim vas upoznati sa osnovnim kriterijima prema kojima biramo koje igračke nudimo djetetu. Kriterije za odabir materijala dijelimo na:
1. pedagošku dimenziju (prilagođenost dobi, multisenzoričnost, polivalentnost, dostupnost),
2. estetsku dimenziju (uredni, skladni materijali koji pozivaju dijete na igru),
3. funkcionalnost materijala te
4. sigurnosni aspekt (lakoća manipuliranja, cjelovitost materijala, čvrstoća odnosno fizička kvaliteta igračke).
Osim navedenog, igračke koje nudimo djeci puno govore i o našem shvaćanju djeteta odnosno njegovih mogućnosti, ali i o tome koliko poštujemo samo dijete.
Što se događa kada petogodišnjaku, primjerice, ponudimo puzzle sa 9 komada? Dijete će zadatak riješiti brzo i lako te će mu ubrzo biti dosadno. Ukoliko po mogućnosti još i nedostaje jedan dio, dijete će biti frustrirano što nije moglo obaviti zadatak do kraja pa su moguće različite reakcije koje će nam se učiniti neprimjerenima, poput razbacivanja igračaka, a dijete nam zapravo samo šalje određenu poruku. S druge strane, ponudimo li mu puzzle od 500 dijelova, dijete će se osjetiti jednako frustrirano jer neće biti u mogućnosti dovršiti taj, za njega preteški zadatak.
Isto se događa kada dvogodišnjaku ponudimo glazbenu igračku kojoj nedostaju baterije. Igračka je izgubila svoju funkcionalnost i vjerojatno je da će je dijete baciti ili pak pokušati otvoriti na razne načine što dovodi u pitanje i sam sigurnosni aspekt, a reakcija djeteta će na kraju biti slična kao i u prvom primjeru.
Za primjer možemo uzeti i kada djetetu ponudimo neku igračku koja se pri igri raspadne jer je napravljena od nekvalitetnih materijala. Dijete dovodimo u opasnost, što traži našu intervenciju i stalnu prisutnost te ometamo dijete u igri koja treba biti samostalna i sa što manje intervencija odraslih osoba.
Također, jedan od čestih slučajeva jest da se „bolje“ igračke čuvaju na ormaru ili na nekom drugom mjestu van dosega djeteta. Time im, primjerice, poručujemo da im ne vjerujemo i da nisu sposobni brinuti se sami o svojim igračkama.
Ovakvih primjera bi mogli nabrajati u nedogled, no vjerujem da sam vam približila što je i zašto važno pri odabiru igračaka koje stavljamo u doticaj s djecom.
Roditelji često pitaju „koje su igračke najbolje“, no na to pitanje ne postoji jednoznačan odgovor. Rekla bih kako su uvijek najbolje one igračke koje prate interes vašeg djeteta, a da pritom potiču neki od segmenata razvoja djeteta. Materijali koji povoljno utječu na razvoj djece su prirodni materijali koji djecu potiču na istraživanje. Pri odabiru igračaka pokušajte se voditi time da nemaju samo jednu funkciju, već da manipuliranjem njima djeca razvijaju maštu i kreativnost te doprinose vještinama rješavanja problema i inovativnosti.
Sada kada znamo sve o igračkama, reći ćemo nešto o samoj okolini u kojoj se dijete igra. Potrebno je, prije svega, pronaći određeni odgovarajući prostor za igru djece koji će biti siguran, ugodan, primjeren dobi, osvjetljen i topao i u kojem će se dijete moći neometano i slobodno igrati i istraživati.
R.E.D. MODEL
Kako bi to postigli i omogućili djetetu povoljne uvjete za razvoj i igru, donosim vam jedan od načina kako kvalitetno strukturirati prostor, autorice Kristine Tanger, certificirane AMI Montessori asistentice. Kristina Tanger na društvenim je mrežama poznatija kao Montessori Mama čiji link stranicu ostavljam na kraju teksta, ukoliko želite proširiti svoja znanja o različitim aspektima dječjeg razvoja iz kuta Montessori pedagogije. Navedena autorica donosi R.E.D. model, iznimno jednostavan i praktičan način kako optimizirati broj igračaka u kući i kako kvalitetno strukturirati prostor za dječju igru.
R.E.D. je akronim za: Razvrstavam, Eliminiram i Doniram.
Za početak, zajedno sa djetetom odaberite mjesto na koje ćete staviti SVE igračke koje posjedujete. Uz to pripremite tri kutije koje ćete na neki način obilježiti, a predstavljati će kutije za igračke koje zadržavate, one koje bacate odnosno one koje ćete donirati.
Važno je da u samom procesu sudjeluje i samo dijete, jer to su njegove stvari, no jednako je važno da vi kao odrasla osoba budete moderator odnosno svojevrsni voditelj same akcije.
Nakon što ste razvrstali igračke, one koje su odabrane da ostaju možete rasporediti u manje kutije. Preporučujemo razvrstavanje u prozirne kutije, kako bi u svakom trenutku mogli vidjeti što se unutra nalazi. Od ukupne količine igračaka koje ste odabrali da „ostaju“, odvojite samo dio (temeljeno na trenutnim dječjim potrebama i interesima), a ostatak igračaka spremite u ormar. Periodično izmjenjujte igračke koje nudite djeci te time stvorite efekt „novih“ igračaka koje će iznova zainteresirati djecu.
Strukturiranjem prostora i materijala, djeci dajete veću slobodu i prostor za razvoj mašte i kreativnosti, a šaljete im i poruku povjerenja, poštivanja i uvažavanja njihovih potreba.
Više o Montesorri pristupu u roditeljstvu pogledajte na: https://www.instagram.com/montessorimama.hr/
Mirna Švast, mag.praesc.educ.