Zašto djeca predškolske dobi odbijaju jesti u dječjem vrtiću ili kod kuće? Odbijanje hrane i selektivno jedenje (izbirljivost) relativno su česta pojava kod djece. Prehrambene navike u životu djeteta predškolske dobi imaju izniman značaj.
Obično su dva osnovna razloga zbog kojih djeca ne žele jesti fiziološki i psihološki. Važno je ne zanemariti ni jedan od ovih uzoraka neredovite ili nepravilne prehrane djeteta, jer su im posljedice jednake.
Fiziološki razlog ne jedenja najčešće je povezan sa činjenicom da dijete jednostavno nije gladno. Neka djeca bas kao i odrasli jedu veće količine hrane u manje navrata, druga djeca jedu manje količine u više navrata. Neka djeca imaju promjenjiv apetit, neka dobar, treća pretjeran, četvrta vrlo slab. Fiziološko nejedenje stvar je individualnih razlika u ritmu i potrebi uzimanja hrane.
Psihološki razlozi nejedenja najčešće nadmašuju potrebu za uzimanjem hrane. Dječje odbijanje hrane ili izbirljivost nisu rezultat zaokupljenosti tjelesnom težinom već nekih drugih čimbenika poput neprihvaćanja novih okusa, želja za privlačenjem pažnje roditelja, želja za održavanjem nekih rituala kod hranjenja i sl. Odbijanje hrane i izbirljivost mogu se javiti u nekoliko oblika. Na primjer, neka djeca jedu samo svoja omiljena jela, neka su djeca kod kuće vrlo selektivna dok kod prijatelja ili u vrtiću jedu bez problema. Kada je u pitanju psihološko odbijanje hrane, treba reći da u takvim slučajevima zdravlje najčešće nije ugroženo. Liječnik ne primjećuje smetnje rasta kod te djece, koja u kasnijim razvojnim fazama prevladavaju te teškoće i najčešće nemaju problema s hranom.
Navike i ritam uzimanja hrane ovise i o odgoju, prvenstveno obiteljskom. Često, roditelji „instinktivno“ uvode „vlastite“ mjere poticanja djeteta da pravilno jede:
• uvođenje igre ili rituala dok se dijete hrani; takvo ponašanje roditelja zapravo potiče dijete da ustraje u svojoj navici jer time zaokuplja dodatnu pažnju roditelja
• prisiljavanje, ucjenjivanje i sl. kod djeteta dovode do još jačeg odbijanja hrane i upornosti u svojim odlukama ili kod djeteta razvija neke druge psihološke probleme.
No ove mjere, kao što se da zaključiti, obično ne daju željeni rezultat.
U institucionalnom odgoju mjere poticanja djeteta su obično znatno djelotvornije. Mi odgajatelji u vrtiću, odnos prema djetetovom uzimanju hrane svodimo na navođenje djeteta da proba, kuša makar zalogaj neke njemu nepoznate hrane. Dijete ne treba „sve na tanjuru pojesti“, i ne prisiljava ga se da jede ono što uistinu ne voli. U principu, dijete samo odabire „kad mu je dosta“, a ritam hranjenja je fleksibilan ali pravilan (doručak – voće – ručak – užina), s „propisanim“ zdravim sastojcima hrane. Ali neka su djeca navikla kod kuće odbijati hranu jer će roditelj na kraju popustiti i dati im ono što djeca vole, samo ako budu dovoljno uporna. Jasno je da će djeca s takvim obiteljskim odgojem i drugdje (pa tako i u vrtiću) pokušavati upornošću doći do onog što vole, makar se trebali strpjeti do odlaska kući.
Međutim, postoje i drugi psihološki razlozi zbog kojih djeca odbijaju hranu, i kod kuće i u vrtiću. Odbijanje hrane, koje je samo po sebi zabrinjavajuće za sve one koji djetetu žele dobro, može postati instrumentalno za zadovoljavanje djetetovih potreba za pažnjom odraslih. Roditelji i odgajatelji tada su prisiljeni intenzivnije i individualnije baviti se djetetom koje ne jede. Dakle nejedenje može biti simptom pojačane potrebe djeteta za pažnjom i pripadanjem. Vjerojatnije je manipulirajuće ne jedenje kod kuće , dijete odbijanjem jela pokušava vezati roditelja za sebe.
Psihološko ne jedenje moguće je spriječiti tako da se djetetu ne dopusti manipuliranje kojim će roditelju ili odgajatelju diktirati sastav ritam i količinu hrane jedući samo što ono voli, a to je obično slatko i druga nezdrava hrana. Istovremeno pružanje primjerene brige nježnosti i pozornosti djetetu spriječiti će odbijanje hrane iz ovih razloga.
Što opuštenije i fleksibilnije, to bolje.
Važno je da kao roditelji izbjegavamo iznositi zaključke o tome kako naše dijete ne jede određenu vrstu hrane, jer su djeca sklona preuzimati te zaključke. Istina je možda da dijete izbjegava određenu namirnicu, ali je uzima pripremljenu na neki drugi način ili u kombinaciji s drugim namirnicama. Vezano uz smetnje hranjenja, pomaže savjet “što opuštenije i fleksibilnije, to bolje” jer je važno izbjeći pritisak i ustrajavanje na uzimanju određene vrste hrane.
Nestvaranjem velike priče oko ne jedenja ili selektivnog jedenja upornim nenasilnim pokušajima uvođenja nove hrane. Probajte se dogovoriti da dijete kuša makar najmanji komadić. U potpunosti izbjegavajte nervozu i prisilu kod hranjenja, djeca su jako osjetljiva na atmosferu kod hranjenja, nekad je to važnije od samog jela.
Kako pružiti potporu djetetu?
• Poslužite male porcije kako ne bi obeshrabrili dijete sa silnom količinom hrane i omogućite mu da samo zatraži još hrane.
• Držite se rutine
• Obroke i međuobroke poslužujete približno u isto vrijeme svakoga dana.
• Budite strpljivi s novim namirnicama
Mala djeca obično diraju ili mirišu nove namirnice ili uzimaju sićušne zalogaje i potom ih ispljunu. Većina djece zahtijeva ponavljano izlaganje novoj namirnici, a oni „problematični“ obično je prihvaćaju nakon 10 – 16 izlaganja. Uvijek vrijedi pravilo da novu namirnicu treba poslužiti uz omiljeno djetetovo jelo.
• Uključite dijete kao pomoćnika u kuhinji. Pri kupovini namirnice, zatražite od djeteta da vam pomogne odabrati voće, povrće i druge poželjne namirnice. Ne kupujte ništa što ne želite da vaše dijete jede.
Kod kuće, ohrabrite dijete da vam pomogne oprati povrće, miješati smjese i postaviti stol.
• Budite dobar primjer
Sva istraživanja suglasna su u tome da djeca roditelja koji imaju dobre prehrambene navike i sama razvijaju zdrav način prehrane.
• Umanjite mogućnost odvlačenja pažnje od jela
Ugasite televizor i druge elektroničke naprave tijekom obroka. Ovo će pomoći vašem djetetu da se fokusira na jelo. Imajte na umu da TV reklame koje reklamiraju slastice tijekom dječjeg programa potiču želju djeteta za slatkom hranom.
• Ne nudite desert kao nagradu
Naglašavanje deserta stvara poruku da je desert najbolji dio obroka što može samo dodatno potaknuti želju djeteta za slatkom hranom. Dva dana u tjednu mogu se izabrati kao dani kada se poslužuje kolač ili slastica, a drugim danima ne treba posluživati desert ili se poslužuje voće, voćni jogurt, sušeno voće i orašasti plodovi.
• Ne kuhajte po narudžbi samo za dijete
Priprema zasebnog obroka samo za dijete nakon što je odbilo obiteljski obrok može dodatno potaknuti izbirljivo ponašanje. Ohrabrite dijete da ostane sjediti za stolom tijekom obroka, bez obzira jede li ili ne. Ustrajte u posluživanju zdravih izbora djetetu sve dok ta hrana ne postane bliska i omiljena.
Ako ste zabrinuti da izbirljivo hranjenje kompromitira rast i razvoj vašega djeteta, konzultirajte se s pedijatrom koji Vas može podučiti konkretnim trikovima, ovisno o ponašanju vašega djeteta. Također, uputno je bilježiti vrstu i količinu hrane koje je dijete konzumira tijekom tri ili sedam dana što vam može dati bolji uvid u opću kvalitetu i uravnoteženost prehrane djeteta.
I na kraju, imajte na umu da se prehrambene navike djeteta ne mogu promijeniti preko noći– stvaraju se dugoročno. Mali koraci koje poduzimate svakoga dana mogu pomoći u promoviranju cjeloživotnih zdravih prehrambenih navika.
Dijete radi ono što vidi, kao roditelji, započnimo od sebe.
U kojoj mjeri mi činimo zdrave odluke i koja su ponašanja i navike naša djeca usvojila, ugledajući se u nas. Kako bi djetetu pomogli u uspostavljanju poželjnog ritma hranjenja slijedi nekoliko psihološki stimulativnih mjera.
1. Stvorite pozitivne stavove prema hrani u cijeloj obitelji, budite modeli koji pripremaju zdravu hranu i zdravo se hranite.
2. Promičite veze zdravlja i hrane (naučite dijete zašto je važno zdravo jesti).
3. Potičite zdrave navike hranjenja u cijeloj obitelji (ne očekivati da dijete ima široki raspon namirnica ako to ni roditelji nemaju).
4. Dozvolite djetetu da jede svoje namirnice, ali ne više od onoliko koliko je to hranjivo.
5. Svakodnevnim nuđenjem zdrave i raznolike hrane; uvijek djetetu ponudite malu količinu.
6. Nestvarati velike priče oko ne jedenja ili selektivnog jedenja.
7. Upornim nenasilnim pokušajima uvođenja nove hrane.
8. Dati vremena da dijete istraži hranu, da je dodiruje, miriši i sl.
9. Uključiti djete u nabavku i pripremu hrane, te serviranje stola.
10. Ukoliko dijete sporo jede budite strpljivi, ali nakon razumnog vremena maknite tanjur (bez prevelike galame).
11. Prihvatite da djetetov apetit može bitno varirati od dana do dana.
12. Ne brojite sve obroke i preskočen obrok svako toliko vas ne treba zabrinjavati.
13. Servirajte manje količine hrane u porciji, pun tanjur za dijete koje "slabo" jede može biti nepoticajan.
14. Smanjite količine međuobroka i u potpunosti uklanjanjem grickalica i slatkiša; razmislite jede li dijete prečesto u malim količinama pa za glavni obrok nije gladno?
15. Probajte se dogovoriti da dijete kuša makar najmanji komadić te prihvatite, ako se djetetu određena namjernica ne sviđa, ni mi odrasli ne volimo svu hranu.
16. Servirajte raznoliku hranu i na zanimljiv način.
17. Hranu jedite u mirnoj obiteljskoj atmosferi, ugasite TV i ne čitajte novine, usredotočite se da to bude obiteljsko vrijeme.
18. U potpunosti izbjegavajte nervozu i prisilu kod hranjenja, djeca su jako osjetljiva na atmosferu kod hranjenja, nekad je to važnije od samog jela.
19. Dozvolite djetetu da samo odluči koliko će pojesti onoga što je servirano.
20. Dijete se kod obroka treba samoposluživati omogućite djeci samostalnost kod odabira i posluživanja hrane - vjerujete svome djetetu.
Literatura:
1. Članak “Kako hraniti dijete koje ne želi jesti? Nutricionistica otkriva trikove koji pomažu”
Prof. dr. sc. Darija Vranešić Bender, klinička nutricionistica
2. Članak „PSIHOLOŠKI ASPEKTI (NE)JEDENJA“ Dr. sc. JOŠKO SINDIK, stručni suradnik-psiholog savjetnik SONJA PRIBELA-HODAP, prof. psihologije
3. Časopis „Dijete, vrtić, obitelj“ broj 51 proljeće 2008.
„Psihološki aspekti (ne)jedenja“
Preporuka za literaturu!
1. Joel Macht, Moje dijete ne želi jesti, kako pomoći djeca koja odbijaju hranu;Ostvarenje d.o.o.2005
2. Martha & David Kimmel, Suzanne Goldenson , Dječja hrana, Mozaik knjiga, 2010.
3. Jesper Juul, Hura! Idemo Jesti!, Naklada Pelago 2007.
Autorica: Mirela Knežević, odgojiteljica